Razlivena tinta

Egzistencija je zločin bez prava na kažnjavanje.

07.11.2006.

Ogledalo,

oči, univerzum,

linije, narančasta,

radioaktivna mandarina,

dubina,

usne, velike i ružičaste,

smeđe, trepavice,

pramen kose dotiče obraz...

Moja Kao_krv_crvena,

voli te tvoja Uma de Vinchal...

14.10.2006.

Lajt

Zastor je pao na glumce, misleci da ce im tako ukrasti predstavu. Ali glumci, mudriji, iskoristise to u svoju svrhu, i osmislise u trenutku sta im je ciniti. Pretvorise to sve u nenadani specijalni efekat i impresionirase publiku. Zastor se poslije demonstrativno zapalio i time pocinio samoubistvo. Kazu da je sam na sebe bacio nedogorjelu cigaru. Ronhill light.
 
***
 
Staklena flasa na ivici planete Zemlje naginjala se ka kosmosu u nastojanju da izbjegne svoje vlastito lomljenje. Medjutim, u trenutku kada je trebala ispasti u vasionu, odurna i nedefinisano prljava ruka ju je zgrabila. To je bio kraj postojanja jedne obicne staklene flase.
 
***
 
Tamo negdje na obali, izletilo je plavkasto stvorenje iz tekucine, skiljeci, zaslijepljeno mjesecinom. Posmatralo je potopljeni grad, njegovo carstvo. Kako je moglo doci do toga?
 
Flase se barem recikliraju, ono sto nas ceka poslije nije nimalo jednostavno. A i mi nemamo mogucnost da skocimo u vasionu. I ne mozemo se pod vodom zapaliti...
 
Sarkastican osmijeh preko lica i jedan zadnji pogled...lokva, ne veca od dvije ljudske sake, isparavala se pod zvjezdanim nebom. Do jutra sve mora nestati.
06.10.2006.

Bol i revolt !

Uvek sam ja bila ta koja je sama lutala ulicama pokusavajuci da sledi trag izgubljenog - Nikada nista nisam pronasla.
Bauljala sam kroz prazno, belo, crno, sivo, kroz Prazninu, Pakao, Kroz Chistilishte i Raj, i nikad nista nisam nasla. Mozda jer nisam htela, mozda jer nisam smela, mozda je moralo da bude tako - ali se nikada nisam predavala. Nit' sam htela, nit' sam smela.
uvek sam stavljala svoj ponos i svoju emociju na prvo mesto - uvek sam JA, i uvek je MOJE bilo na prvom mestu. Uvek sam zelela najbolje, i tebi, i njoj, i njemu, i svima. Iako sam sama sebi bila na prvom mestu - lakse mi se bilo brinuti za vas. Puno ste jednostavniji, verujem. Bar meni, ali ne slusajte mene. Ja zivim u Chistilishtu.
Mostar - provincija. Nocna mora. Svako jutro mi dodje muka kada osetim nesvesticu radi kolicine dizela na kubnom metru - nigde gora, nigde cveca.
Pravda ovde nije sporna, al' je neosporno spora, pa zivim kako se i mora, Gledam klince na ulici, sretni su, blejanje i smejanje pred zgradom . Ono sto nikada nisam imala. Bog tako odluci. Josh mu na tome nisam oprostila...
Bol i revolt. Na svakom jebenom koraku srecem ljude koji bleje u nebo pokushavajuci dobiti odgovore od poshtovanog gospodina sa trona iz raja - i tako ce moliti do samog kraja... U Kurac Krasan vishe ! Molite nekog drugog, nama ovde treba akcija! Samo se dela pikaju, sjetite se uvek ovih reci, Dok vas ne spuste u grobove, i ne bace na vas od lazhi korove !
I opet ostaje isto - ista jebena razocarenja, svaka sitnica me skenja, nemam vishe trunke poverenja, Cekam epilog unistenja svih buducih pokolenja... U Kurac josh jednom! Suochena sa teshkim lazhima, obmanama i prevarama, pokushavam ostati stabilna. Uvek mi je do sada uspelo - Ali koliko josh?
Koliko chu bauljati u praznom dok ne dodjem do onog shto zhelim? Valjda kada shvatim shto to zelim. A do tada, lepe moje i lepi moji, uzivajte mi u prenosu koji me spucao. I upamtite, meni je 13 godina.

[ Aenima ]

...jer sipaju mi soli otrovne te rechi proklete
sad nije bitno, kasno je
na kraju jedno je - pa chemu sada plakanje
suze il' dve
i proshlo je, zauvek proshlo je ..

10.09.2006.

Vulgar... Display... Of Power.

Odkad?
Od 6. dana njenog rodjenja.
Uvijek je dobila sta je htjela. Cak i kao beba, jedan pogled, jecaj, uzdah - bilo je dovoljno. Ljudi oko nje, dadilje, roditelji, su se zeljeli oduprijeti tom cudnom nagonu da joj daju sta zeli, ali nisu mogli. Bilo je cudno kakvu hipnoticku moc upravljanja tudjim gestima, umovima uopste ima ta beba od tek oko 6 mjeseci...
No, to je medjutim bio tek pocetak. Uvijek je, nekako kradom, da niko ne primjeti, dobila ono sto je htjela. I dalje je jedan pogled bio dovoljan. I dalje joj se niko nije mogao oduprijeti. Sada joj je bilo 6 godina. Sva su je djeca voljela. Spustene glave su hodali pored nje, nikada se ne usdjujuci ici ispred nje. Pokoravali su se njenim zeljama... No to nikad nsu bila naredjenja. Bila je potpuno nesvjesna te svoje moci, a svaku moc koje smo nesvjesni koristimo upravo onako kako treba. Naravno.
Sa sest godina je imala sobu sa kupatilom. Sama je ustajala, sama se spremala, sama jela, sama isla gdje je htjela. Imala je 6 malih lutkica sa kojima se nikad nije igrala. Lutke su se igrale same, jer je ona tako zeljela. Nije voljela te lutke. Jednom je jednoj rekla da sjedne, ona to nije uradila. Osjetila je kako u njoj bukti bijes... Pogledala u kamin i ubacila lutke u vatru, i gledala kako se plastika topi, smrad spaljene najlonske kose je ispunjavao prostoriju. Unistila ih je. Svidjelo joj se.
Sutradan je otisla mami i upitala je zasto lutka nije sjela, kada joj je ona rekla da sjedne? Mama joj je sa zebnjom rekla da lutka nije ziva. Lutka ne radi sta joj se kaze. Shvatila je... Dakle ona moze upravljati samo zivim bicima. Odlicno.
Kako je sazrijevala, pocela se ponasati sve gore. Postalo je nepodnosljivo posmatracu sa strane gledati kako se starci, djeca, i oni izmedju priklanjaju njoj, njenim zapovjedima, zeljama, molbama... Ne molbama. Ona nije molila. Nikada. Nije imala potrebe za tim...
Sest dana prije svog sesnaestog rodjendana se razboljela. Vijest se prosirila gradicem poput poplave. Ljudi su joj dolazili, profesori, susjedi, prijatelji, poznanici, momci koje je tako lako manipulirala, izgledalo je kao... Da se cijeli taj mali grad slio u njenu kucu, njenu sobu... Pa da. Mozda i jeste...
Proslo je par dana. Sada je imala 16 godina i 6 dana. I pet i po sati. U posjet joj je dosla Anna Lee. Djevojka za koju je mislila da je jednostavno nije prepoznavala. Zapravo je nije poznavala...
I razgovor je poceo. Dok se previjala od plamteceg bola po krevetu, Anna joj je postavila jednostavno pitanje:
,,Jesi li ti svjesna toga sto radis? ''
,,Dakako da jesam. Nesvjestica je za slabice. Ja kontroliram svoju svijest. I podsvijest. I tudju svijest... i podsvijest. ''
,,Ucini nesto. Ljudi nemaju ciljeva u zivotu, radi tebe. Cilj i opsesija im je udovoljiti tebi, zive za tebe... Kakvim mislis ostaviti njihove zivote kada tebe ne bude ? ''
,,I am eternal... ''
,,O, ne, nisi. I ti to dobro znas. Znas da ti se kraj blizi. Znas dobro da ne mozes kontrolirati tu vatru u sebi. Proklinjes ju, preklinjes ju, al' drzi te poput side... Ucini nesto. Prestani s tim. Ili trpi posljedice...''
,,Nikada... I am eternal, all this pain is an illusion... ''
,,Svojeglava... ''
Anna je uzima za ruku. Odjednom, ona osjeti nesnosljivu bol. Ruka joj gori, nestaje... Pocela je vristati.
,,Nemoj vise... Molim te... Molim te...''
Molila je. Bilo je prekasno.
6.6. Te godine, u 6:00 sati popodne, ona je molila. Anna je zapovijedila, naredila...
,,Pokazi mi kako to radis. Uradi nesto sto mogu vidjeti. Odmah sada. ''
,,Kao sta... Pusti ... Odmah!''
''Tvoje manipulacije ne vrijede kod mene. Ucini nesto. Pomakni ovu cesu na stolu. Sada!''
''No... That's a too vulgar display of power. ''
Rece... i umre.
Bilo joj je 16 godina, 6 dana, 6 sati i 6 minuta. Niko nije shvatio sta se desilo. Niko nije vidio nista cudno u tome da se tog jutra u njenu kucu, u njenu sobu doselila Anna Lee. Drazesna djevojka duge crne kose, i kao smrt crnih ociju. The child has grown. The dream is gone.

18.08.2006.

Imam snažnu želju...

"Imam mali notes sa svojim pjesmama"
Imam zid sa sto i jednom pločom
Imam staru tijesnu majicu u koju plačem

Imam ožiljak na vrhu drugog prsta
Promukli glas i pileća prsa
Malo po malo i jednom bit ću bogat

Imam strašan pogled blijed
I hladan sam kao led
Imam sunce u crno-bijeloj slici

Kad pogledam se
Imam gotovo sve
Što čini ludaka...i uz to volim te

*

"Imam snažnu želju da letim
ali nemam više kuda da sletim"

Copyright. . . Marko

30.07.2006.

Hermann Hesse - Narcis i Zlatousti

"Živi se tako i dalje po zemlji, ili se jaše kroz šume, a poneke stvari gledaju čovjeka sa tolikim očekivanjem i obećavanjem, tako bude čežnju: neka zvijezda uveče, neki plavi zvončić, neko jezero zeleno od ševara, oči nekog čovjeka ili neke krave, i ponekad se čini kao da se istog trenutka mora desiti nešto dotle neviđeno, a ipak odavno priželjkivano, kao da sa svega mora spasti koprena; ali onda to prolazi, i ništa se ne zbiva, i zagonetka se ne rješava, niti iskrsava tajna čarolija, i na koncu ostariš...a možda ni tada još ništa ne znaš, i dalje jednako čekaš i osluškuješ."

12.07.2006.

Last call for sin.

Gledao ju je svaku vecer. Nekad sama, nekad sa istodobnim prijateljicama, nekad sa dosta starijim momcima. Bila ja u isto vrijeme tako cista, a opet tako divlja, prljava, grijesna. I to mu se nije svidjalo. Bila je savrsena, a savrseno ne postoji. Pardon, nije postojalo za njega, dok ju nije vidio.
Bila je to jos jedna prohladna julska vecer. Sjedila je pokraj rijeke, decko s kojim je bila je otisao da kupi nesto. Cigarete, najvjerovatnije. Vidio ju je kako je zapalila jednu, i to je boljelo. Ipak nije bila savrsena. Krv joj nije bila cista. Odlucio je ipak provjeriti. Veceras. Sada.
Okrenuta mu je ledjima. Tamno siva majica, tako nepristojna. Nije volio nepristojno. Previse je pokazivala. Ta ledja, taj stomak, te grudi. To mu se nije svidjalo. Nije vise bila tako prljava, a cista. Sada je bila obicna gresnica, kakve vidja svaki dan po gradu. Ali ona se razlikuje. Ona je nekada bila cista, i to je bila za njega. Barem je on zivio u tom uvjerenju.
Ruka na ustima i mali, srebreni noz u vratu. Dovoljno da prigusi bolni krik koji bi ispustila. Ali ne, ona nije umrla bolno. Ona je ipak bila cista. Bila, nekada.
Cini ono sto je odavno zelio, uzima je u narucije i nosi. Ne obazire se na krv, na to sto ga svaki cas moze neko vidjeti. Zna da nece. Tada ne bi bilo savrseno...
Ulazi u kucu. Tako savrseno. Kao da je neko planirao da mu taj prokleti nagon dodje upravo sada. Nije ni primjetio koliko je vremena proslo. Voli je gledati, zakljucio je. Ali ne moze. Ulazi u onu sobu. I stavlja je pored jos jedne sesnaestogodisnjakinje. Ima ih tako sortirane. Od trinaest pa nadalje.
Ne, trinaest nije premalo !
Trebate ih samo vidjeti, ne treba vam veci dokaz da Bog postoji. Samo bi on mogao napraviti tako nesto. Nije bitno. Odlucio je da je gotovo. Lesevi pocinju zaudarati. Dovraga. Poslije dvije sedmice uopste nisu onako savrsene kakve su bile.
...
Pet godina kasnije. Sjedi sa njenom mamom u dvoristu. Zaboga, poslije ubistva, pardon, smrti kcerke joj je trebalo rame za plakanje. Trebalo mu je dugo da shvati a je i ona bila savrsena. Malo vise prljava od ostalih, ali opet savrsena.
Odjednom, osjeti to.Opet... Ne, ne opet. Onaj dobro poznati nagon. Zelja za toplom krvlju svuda. Kako mozete govoriti da osjecaj nije lijep, kada niste ni probali? Vidite, to nije pristojno.
Ustaje, i ljubi je. Ne moze se kontrolisati. Ugriz za vrat.
Zeni se otima krik. Dovraga. Ne voli ih kad su bucne. Pocinje ju daviti. Ona pokusava vristiti. Nisi nista bolja od njih...
Kazu da ubice ubijaju jer im se neko ne svidja. Pogreska. One su bile savrsene.... Zato su i mrtve.

07.07.2006.

Malo drugaciji post.

http://nehbet.blogger.ba

Bilo je krajnje vrijeme da se ovako nesto pokrene. Prikljucite se!

03.07.2006.

Cilj opravdava sredstvo. Sa greskama.

Minerva je, s odlucnoscu, gledala u te pojave.
Citav skup ljudi, a samo jedan cilj...ili ono sto je ostalo od njega.

On je bio najmladji u toj prostoriji. Sitnio je boju, crvenu, njegovu najdrazu. Ostali su ga znali satima posmatrati u tom poslu...njegove ruke, misici i lice...sve je bilo predano samo jednom...boji.
Kada komadici postanu prah, on bi sa zaljenjem presipao tu sarenu prasinu u posude namijenjene za njegovu boju. Znao je da ce uskoro neko od njih doci i uzeti to na cemu je on satima radio, da bi ga nanijeli na svoje platno. Za njega, to je bilo cisto unistavanje.

Potajno je gajio mrznju prema slikarima u susjednoj prostoriji. Oni su unistavali njegovu boju, mijesali je, prosipali, brisali...i za to sve dobivali priznanje i punu vrecicu zlata, da bi se na kraju odali raskalasenim zivotom.
Njima su njihove slike sluzile samo za to. Nista im nisu znacile.

Odstupaju od cilja, i on je znao da je sada na njega red.

Minerva se smijesila, gledajuci njega, kako otvara vrata u potpunom mraku i ulazi u izdati hram umjetnosti.
Neke slike su jos uvijek bile vlazne, a neke su vec bile pripremljene za postavljanje u novu katedralu.
Sa divljenjem je prelazio preko tih bljedunjavih portreta i izmisljenih likova, hodocasca i ceremonija...
Sa gadjenjem je izvukao sibicu. Znao je da je to jedini nacin da se spasi ono zbog cega je dosao ovdje. Umjetnost.
Slikati radi umjetnosti, sluziti visem cilju...sve su to oni zaboravili, i zato je on morao da...kazni.
Jedan dio prostorije je vec bilo u plamenovima, kada je ugledao nju...kako se s bolnim izrazom na licu prevrce, doziva i pokusava izaci iz pozlacenih okvira...
Plamenovi su rasli, ali on je i dalje stajao u dimu, gledajuci u nju...

U to sto je uradio...

U ocajnickom pokusaju da izvuce to neobicno platno, izgubio je svijest...

Ujutru su ga pronasli, bezivotnog, u cosku do kojeg nije dospjela vatra, sa platnom u zagrljaju.
Dugo nakon toga, ta slika je stajala visoko na bocnom zidu prostorije, i niko ne bi prosao a da je cutke ne pogleda sa postovanjem...

Bilo je nesto cudno u vezi sa tom slikom...zenin izraz lica, smjeskala se u neskrivenoj patnji....i ta jaka boja...kao sam prekor...

24.06.2006.

Stranci poznanici

Satima sjedi pred tv-om, listajuci novine od prosle sedmice, gledajuci stare programe i komentarisuci za sebe nekvalitetu tv programa. Zavrsava sa kutijom cigara i punom pepeljarom koja zaudara.

Njena kcerka, u svojoj sobi, u cosku se ljulja kao malo dijete i pokusava zaspati. Prisjeca se, uz bolni i iskrivljeni smijesak, trenutaka kada su jos svi bili zajedno, kao prava porodica, spojeni i sretni. Davno je prestala plakati za tim davnim vremenima...natjerala je samu sebe da odraste i da se nauci zivjeti s tim. Jer pobogu...ima i gorih stvari.

Gleda u svoju ruku, prelazi lagano prstima preko izbocine koju joj je ona napravila. Vise i ne osjeca bol. A gdje bi i osjetila?
Ona sada tako jako zeli da opet suze poteknu, da je on, njen andjeo cuvar pridrzi, podigne i obrise joj suzu sa obraza, zatim joj isprica po obicaju neku pricu o labudovima i djeci, koja na njihovim krilima odlaze do mjesta gdje su svi sretni...gdje je velika zelena livada, gdje su druga djeca i veselo se igraju...bez svadja, bez suza i boli.

Sunce je tamo uvijek bilo sjajnije.

Ironicno je to da se jos uvijek sjeca tog sunca. I te zelene trave...i labudova...

Cuje korake u drugoj sobi...u sobi tog savrsenog stranca.
Cuje kako trazi po ladicama maramice...
Mrznja, koju pokusava obrazovati umjesto boli, nestaje sa tihim placom iz te sobe...

Prekriva jastukom glavu...ne zeli da cuje...
Ona je sada ponovo malo dijete...koje ce, izmoreno plakanjem, zaspati mirno...
...samo sto mala djeca ne mole Boga da se vise nikada ne probude.


Noviji postovi | Stariji postovi

Razlivena tinta
<< 09/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


Svratimo do...


1. Fortuna Imperatrix Mundi
[b]O Fortuna
velut luna
statu variabilis,
semper crescis
aut decrescis;
vita detestabilis
nunc obdurate
et tunc curat
ludo mentis aciem,
egestatem,
potestatem
dissolvit ut glaciem.

Sors immanis
et inanis,
rota tu volubilis,
status malus,
vana salus
semper dissolubilis,
obumbrata
et velata
michi quoque niteris;
nunc per ludum
dorsum nudum
fero tui sceleris.

Sors salutis
et virtutis
michi nunc contraria,
est affectus
et defectus
semper in angaria.
Hac in hora
sine mora
corde pulsum tangite;
quod per sortem
sternit fortem,
mecum omnes plangite![/b]

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
23943

Powered by Blogger.ba